Odbaciti tugu
značilo bi zbaciti sa sebe zimu.
Biti vječno budan i željeti da je uvijek
dobro, da je uvijek toplo, da je uvijek
sve spremno za pokret.
Zima urasta u tebe kao nokat,
a ti bi da je stalno proljeće, stalno nešto između,
rast, ali nikad do ploda, pupoljak nikada
cvijet. No, život tako ne funkcionira.
On ima četiri godišnja doba i cvijet će
se prije ili poslije pojaviti pa nestati.
I kako očekivati da ćeš ikad doista biti budan
ako nisi odspavao zimski san, ako se nisi sav stisnuo
da to preživiš?
Nemogućnost povratka u bilo koje prethodno doba
plaši te. Strepiš od tog ciklusa koji se ponavlja.
Smeta ti što se to događa neovisno o tebi,
što se mnogo toga, neovisno o tebi, zbiva.
Valja prigrliti sve oluje i uragane, jer što bi te
pročistilo da nema lavina spadina nagomilanih dana,
da nema bujice tuge, što bi sa tebe ispralo čestice
prljavštine skorene u blato.
Proljeće će doći, iako nisi za njega spreman,
ali na uzoranome će tlu nicati
manje korova.
